MRĐAN BAJIĆ / 6.6-24.6.2015.

mrdjan uz tekstNevena Martinović
O STVARALAČKOJ DINAMICI MRĐANA BAJIĆA

Od ranih osamdesetih godina kada se pojavio na beogradskoj likovnoj sceni Mrđan Bajić se kao autor razvijao izvan direktnih uticaja istorijskih ili savremnih skulptorskih praksi. Podstaknut klimom postmodernističkog pluralizma i otvorenosti prema svetskim umetničkim tokovima Bajićevo delo se od samih početaka udaljavalo od tradicionalnog pristupa skulpturi kroz neprestano eksperimentisanje sa različitim materijalima, paralelnim razvijanjem arhitektonsko-konstruktorskog i asamablažnog pristupa u procesu stvaranja, proširivanjem na druge likovne oblasti i medije (crteži, kolaži, foto-kolaži, digitalni printovi, virtuelni projekti). Od devedesetih godina lično dotaknut opštom devastacijom svih sfera života na prostorima tek razbijene Jugoslavije Bajić u svojim delima počinje da zauzima angažovan iako ne eksplicitno kritički stav prema iskustvima iz neposredne prošlosti i turbulentne sadašnjice. Po prvi put u njegove skulpture ulaze tenkovi, bombe, pištolji (serija radova Oružje/Daddy’s gift 1994-1996), a sve češće razrađuje temu utopija kroz njihove manifestacije poput utopijske arhitekture (Grad 1994-1996) ili spomeničke skulpture (Spomenici 1997-2001). Kao lično proživljen primer utopijskog sistema koji se pretvorio u egzistencijalnu kataklizmu – Jugoslavija postaje Bajićeva višegodišnja preokupacija iz koje će se razviti složeni projekat Jugomuzeja (Yugomuzej)(1).  Počevši sa radovima Fabrika i Daću ti ono što nemam(2), prikazanim na Vencijanskom bijenalu 2007. godine, bavljenje jugoslovenskim iskustvom uglavnom će se oslanjati na preispitivanje sudbine radničke klase kao glavnog nosioca utopijskih snova i žrtve njihovih urušavanja. Na tom tragu nastaje i serija radova pod nazivom Radnička klasa ide u raj(3) iz koje će jedna monumentalna skulptotektura biti realizovana na prvom Bajićevom predstavljanju u Galeriji RIMA 2011. godine.
Ključne radove prikazane na toj izložbi u kragujevačkoj galeriji realno ali i simbolički je dooblikovao prostor i vreme u kome su izložene. Velika skulptotektura Radnička klasa ide u raj sa Zastavom 750 u njenoj osnovi našla se u gradu u kome je najveći deo te radničke klase radio na proizvodnji čuvenog Fiće i to u trenutku kada je reuspostavljena saradnja sa italijanskim Fiatom. Četiri godine kasnije, nova Bajićeva postavka u istoj galeriji više se ne rukovodi prostorno-vremenskom kontekstualizacijom radova već pruža selektovani prikaz njegovog skulptorskog angažmana prethodne tri godine, od crteža-kolaža iz 2012. godine, preko skulptura malih i srednjih formata realizovanih u poslednjih godinu dana, do najnovijeg rada izvedenog prvi put za potrebe ove izložbe. Razuđenost postavke u pogledu medija, materijala i formata zapravo čini osnovni povezujući faktor izložbe u koncepcijskom smislu – daje uvid u sam procesa umetnikovog rada, i to ne shvaćenog kao manuelnog postupka usmerenog na jedan konkretan objekat, već kao kontinualno promišljanje i razrađivanje određene teme, podjednako u značenjskom koliko i formalnom smislu. Od crteža kao „spljoštene skulpture“ do realizovanih skulptorskih projekata velikih razmera, sve formate umetničkog iskaza Bajić osmišljava i realizuje do dovršenosti, tretirajući ih kao ravnopravne etape na svom stvaralačkom putovanju. Crtež je recimo od samih početaka pratio razvoj Bajićevih skulptura i zajedno sa njima bio izlagan. Kako su se njihove forme udaljavale od klasičnog modelovanja i približavale principu konstruisanja tako se i crtež od nervozne skicuozne strukture linearno pročišćavao i disciplinovao. Danas on svojim perspektivnim prikazom i jasnim, preciznim oblicima referira na tehnički arhitektonski crtež koji nudi svojevrsnu dvodimenzionalnu projekciju skulptotekture (Tenk i Prier de ne pas toucher). Promišljenim kolažiranjem različitih materijala,  na toj geometrizovanoj osnovi (različitih tekstura, dezena i boja) umetnik iluziju treće dimenzije nadograđuje taktilnošću. Pored crteža, grupa manjih skulptura (Šetajuća skulptura, Gastarbajter, Kiseonik, Facciamo Finta di Niente, Gazprom-njet-njet), zastupa najduže prisutan format u Bajićevom radu koji je zbog pogodnosti za eksperimentisanje učestvovao u samom formiranju njegovog autentičnog poimanja skulpture. Još od Maketa iz 1986-87. godine mali formati su početno uporište za razmišljanje o budućoj skulpturi u realnom kontekstu materijala i prostora. Brojni radovi počevši sa serijom Aparata (1987-1991) učestvovali su u izgradnji jedinstvene sinteze između skulptorskog i konstruktorskog, uobličavajući koncept skulptotekture. Konačno iz malih 3D tvorevina koje je okupio u ličnoj kolekciji pod nazivom Trash (1998-2007) nastaće specifičan stvaralački proces koji podrazumeva asamblažno inkorporiranje već postojećih predmeta i objekata u skulptoralne konglomerate. Na tragu Trash-a i skulptotekturalnih istraživanja razviće se specifičan hibridni proces modelovanja-građenja-asambliranja koji će nastaviti da se eksperimentalno razvija na brojnim skulpturama manjih formata - poput grupe prikazane na ovoj izložbi - kao predlošcima za buduće velike radove.  Poslednjih godinu dana Mrđan Bajić je napravio novi „reset“ u svom radu vrativši se na skulpture srednjeg formata koji je napustio još davne 1990. godine. Serija od deset radova, zajedno izloženih prvi put u beogradskoj galeriji HUB12(4), a reprodukovanih u ovoj publikaciji, predstavlja skulpture koje se svojim dimenzijama i tehničkom elaboracijom udaljavaju od eksprimentalne faze i početne studije, te pozicioniraju između samostalnih, konačnih ostvaranja i poslednjih dovršenih predložaka za skulpture velikih formata. Prvoj ulozi odgovaraju oni radovi koji su izvedeni nakon realizacije skulptura velikih dimenzija (dve verzije rada Radnička klasa ide u raj i Ja volim Ameriku i Amerika voli mene )(5) dok drugu opravdavaju oni radovi koji su se u ikonografski veoma bliskim oblicima pojavljivali u projektima za veće formate (Šetajuća skulptura i Facciamo Finta di Niente )(6). Posebno zahvalne za Bajićev specifičan skulptorsko-konstruktorski pristup, monumentalne dimenzije su još od kraja osamdesetih postale priželjkivani poslednji korak u brojnim umetničkim projektima. Poneki od tih projekata rezultirali su privremenim skulptotekturama za potrebe izložbenih predstavljanja ali i trajno realizovanim radovima u stalnom prostoru.(7)  U slučajevima radova proizišlih iz Yugomuzeja(8) umetnik je u velikim formatima zadržavao noseće konstrukcione elemente skulptotekture ali na mesto modelovanih ili asamblažno preuzetih trodimenzionalnih formi ubacivao velike printove u kojima je kroz perspektivnu projekciju postizao integraciju sa trodimenzionalnim prostorom. Sličan princip primenjen je i na najnoviji rad postavljen uz samu fasadu Galerije RIMA u formi printa realizovanog sa naglašenom prostornom aktivnošću postavljenog na specijalno izrađenu noseću konstrukciju. Zasnovan na crtežu Easy rider iz 2013 godine ovaj rad korespondira sa skulpturom srednjeg formata pod nazivom Facciamo Finta di Niente (u prevodu sa italijanskog: Kao da se ništa nije dogodilo) a formom u kojoj je realizovan predstavlja samostalan rad koji lako može funkcionisati kao svojevrstan veliki model za trodimenzionalnu skulptotekturu na otvorenom prostoru. Konačno, primeri realizovanih skulptotektura u monumentalnim dimenzijama dati su kroz fotografije i tangentalne prikaze (Dunav i Geo strategic), svojevrsni radno-dokumentarni materijal koji svedoči o najvišem stepeniku radnog procesa posvećenog jednoj skulptorskoj ideji. Međutim, kao što se iz postavke može očitati, monumentalne skulpture ne zatvaraju misaono-manuelni proces posvećen razvijanju određene teme, one su zapravo samo jedan segment, svojevrsno dugo očekivano ishodište, dok se eksprimentisanje u okviru iste teme nastavlja sve dok postoje podsticajni narativno-simbolički impulsi.  
Pored pregleda različitih rezultata Bajićeve stvaralačke dinamike izložbena postavka ističe jednu od glavnih karakteristika njegovih skulptura a to je značenjska otvorenost i dinamičnost nastala kao rezultat preispitivanja kolektivnih i ličnih iskustava iz ugla stalno promenljive sadašnjice. Otuda njegovi radovi sa jedne strane neprestano bekapuju prethodna skulptorska rešenja dok sa druge strane u kontinuitetu proširuju njihove formalno-značenjske slojeve. Jednu od  svojih najvećih inspiracija još od Venecijanskog bijenala 2007 godine – sudbinu proletarijata omeđenu nabujalim optimizmom i neslućenim krahom – umetnik nastavlja da razvija i u najnovijim radovima.  Jedan od njih, Soliter, donosi sasvim novi arhitektonski citat – model standardne 4+1 stambene zgrade koja ispunjena slatkim životom i šarenim snovima proletarijata, predstavlja novi-stari utopijski teret na plećima jednog od amblematskih automobila radničke svakodnevice. Paralelno sa bavljenjem jugoslovenskim iskustvom, Bajić nastavlja da promišlja i šire globalne kontekste u radovima  Sirija, Gazprom-njet, Gorgona, Facciamo Finta di Nienta. Aktuelizacija pojedinih sadržaja usled  savremenih svetskih zbivanja problematizuje iste teme kroz nove kontekste dajući stalan podsticaj za nove intervencije. Umesto suza od nafte - crnih kapljica na licu glave iz  sirijskog nacionalnog muzeja, prikazanih na ranijim crtežima, nova Sirija na obrazima ima suze od stakla izrađenog u Damasku.  Ideja za skulpturu je nastala iz sudara Bajićevih proživljenih utisaka o Siriji tokom njegovog dvonedeljnog boravka u toj zemlji 2008. i trenutne realnosti u kojoj traje ubijanje i razaranje  započeto građanskim ratom 2011. godine:
Fantastična zemlja neslućenih mitskih predela i imao sam utisak dobrih i blagonaklonih ljudi. Sa vidljivim neverovatnim raskorakom između nepojmljivo bogatih i nepojmljivo siromašnih. I već tada sa neverovatnom medijskom i policijskom kontrolom. U staroj fabrici stakla, u Damasku, kupio sam petnaestak kobalt suzolikih, staklenih elemenata, koji u stvari služe za lustere, i doneo sam ih sa ostalim suvenirima, začinima i kamenjem, bez ideje čemu su mi potrebni. Kasnije kada su počeli da pristižu stravični izveštaji iz Alepa, Damaska i drugih gradova koji su uništavani, našao sam u tom bloku jedan zaboravljeni crtež antičke glave, iz zaturene police muzeja, čija je sudbina sada neizvesna. I ta su dva materijala neminovno vodila jedan drugom. Kao da sam tada po drugi put doživeo to predratno stanje koje naslućujete ali koje nećete da do kraja prepoznate, jer je to prepoznavanje nesnosno. Ta je nesnosnost - saznanje o tankoj liniji između životne radosti i lepote, i smrti i destrukcije - sadržaj ovog rada.(9)
Na talasu nezapamćenog nasilja započetog Arapskim prolećem bliskoistočni region doživeo je i svirepo razaranje kulturno-istorijskih spomenika koji svedoče o preislamskoj i neislamskoj istoriji ove zemlje. U poslednjih godinu dana džihadisti Islamske države buldožerima i eksplozivima rušili su zidine nekadašnjeg asirskog grada Nimruda, palili mosulsku biblioteku, u muzeju Niniva maljevima razbijali skulpture, razarali svetilišta i uništavali relikvije -  sa lica zemlje brisali ne samo iračku i bliskoistočnu već svetsku kulturnu baštinu. Sve ono što simboliše glava iz sirijskog muzeja - nekoliko hiljada godina zreo identitet, uzrastao na svedočanstvima o prvim civilizacijama, o kolevci tri najveće monoteističke religije zapadnog sveta, o velikim vladarima, graditeljima, umetnicima - sve se to našlo pred ozbiljnom  egzistencijalnom neizvesnošću. Staklenim suzama u najnovijoj Siriji umetnik  je u skulpturu ugradio jedan realni, opipljivi deo ove zemlje načinivši time simbolički izuzetno snažan čin trajnog čuvanja svega onoga što ti staklasti elementi predstavljaju -  od stvaralačkog proizvod jednog podneblja do lične istorije jednog čoveka.
Rad naslovljen Facciamo Finta di Niente, koji je umetnik povodom ove izložbe realizovao u formi digitalnog printa velikih dimenzija postavljenim na noseću konstrukciju ispred galerije - predstavlja još jedan primer značenjski pokretljive strukture koja se usložnjava na talasima savremenih događaja. U pitanju je prikaz izvitoperene planete Zemlje koji vodi poreklo od mutiranog paradajza iz Fukušime te tako nudi metaforu nekontrolisanog, nepredvidivog i negativno konotiranog bujanja sveta. Bajićev globus ima jednu dodatnu specifičnost - plavu boju koja predstavlja okeane na karti zamenjuju crna polja kao čitljive aluzije na naftu. Savremeno čovekovo poimanje sveta u kome je protok nafte jednako važan kao kruženja vode, ima svoje opipljive posledice u stvarnim prirodno-ekološkim deformitetima proisteklim iz nesavesnog upravljanja geološkim i nuklearnim gorivima. Sa razvojem savremenih tehnologija pitanje naše odgovornosti za opstanak „jedinog doma koji imamo“ usmereno je na sve novije vidove ljudskog poigravanja sa prirodom. Uzmimo za primer brojne kontroverze vezane za proizvodnju i plasman genetski modifikovane hrane za koju je nedavno potvrđeno da može ubiti čoveka.(10) Sticajem crnohumornog slučaja - prvi registrovani GMO-ubica bio je upravo paradajz. Globusu kao univerzalnom simbolu umetnik međutim ne dozvoljava da postane suvoparna intelektualna konstrukcija. Natovarivši planetu na skuter - jedno od najprisutnijih i omiljenih prevoznih sredstava u gradskoj svakodnevici Bajić spušta apstraktnu misao u praktično iskustvo. Pasivno preispitivanje uzroka i posledica transformiše se u svest o aktivnom učešću u njima, jednako kao što je nafta pokretač i globalnih problema i običnog skutera.  Sticajem okolnosti čitav rad je postavljen na mesto ispred galerije koje prolaznici povremeno koriste kao parkiralište za skutere i bicikle, tako da ga je odabir pozicije oživeo u realnom prostoru i doprineo neposrednosti njegove percepcije.
Pored poznatih radova koji u novim skulptorskim elaboracijma neprestano uvećavaju i pomeraju svoja čitanja, umetnikova ikonosfera se istovremeno proširuje sasvim novim motivima ili konglomeratima (Generalštab, Gorgona, Dunav i Geo strategic) koji međutim ostaju na liniji prepoznatljivih bajićevskih  strategija i složene stvaralačke dinamike. Opusom nastalim u poslednje tri godine i najnovijom postavkom u Galeriji RIMA, Mrđan Bajić potvrđuje da u svom radu ne povlači radikalne rezove već da njegovo delo nastavlja da se kontinuirano razvija u napregnutoj vezi između starih/novih narativa i stalnog eksperimentisanjima u domenu forme i materijala.
     ____________________________________________________________________________________

1 Yugomuzej je umetnički projekat koji svim svojim spoljašnjima i organizacionim manifestacijama podseća na pravi muzej ali čiji su eksponati zapravo Bajićevi specifični konglomerati intimnog i javnog, političko-ideološkog i sentimentalnog, istorijskog i savremenog sučeljavanja sa svim prethodnim Jugoslavijama. Započet 1998. godine kao  skupina virtuelnih maketa eksponata, Yugomuzej je vremenom prerastao u složenu prostornu instalaciju prvi put prikazanu 2001. godine u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju. U narednim godinama je doživeo više različitih izložbenih predstavljanja a 2007. bio je deo postavke kojom je Mrđan Bajić predstavio Srbiju na Venecijanskom bijenalu. Iako u svom fizičkom obliku nije svakodnevno dostupan publici Bajićev Yugomuzej se može pogledati, i posetiti, na svojoj stalnoj internet adresi: www.yugomuzej.com.
2 Radovi su bili deo grupe radova pod nazivom „Reset“ u koju su još ulazili „Zeleni zrak“ i  „Anđeo“. Čitava izložba obuhvatala je tri segmenta: Yugomuzej, Reset i Backup. (Videti: Mrđan Bajić: Backup, urednik: Zoran L. Božović, Cicero, Beograd 2006, i: Grupa autora, Mrđan Bajić: Reset, izložbeni katalog (Venecijanski bijenale), izd: Mrđan Bajić, Dušan Ercegovac, Cicero, Beograd 2007.
3 Prva skulptotektura pod ovim naslovom realizovana je u Rivoliju (Palazzo Piozzo) 2008. godine i kao narativni predložak imala je film Elia Petrija pod istim nazivom (La classe operaia va in Paradiso) iz 1971. koji prikazuje neulepšanu priču o radničkoj porodici u posleratnoj Italiji. Umetnik će ubrzo temu proleterske sudbine preneti u jugoslovenske kontekste zadržavajući isti naziv ali uvodeći u rad predmete i objekte u koji su utkana iskustva ovdašnje radničke klase.
4 Izložba Geo strategic, Galerija HUB12, Beograd, 30. april-30. maj 2015.
5 La classe operaia va in Paradiso, Palazzo Piozzo, Rivoli, 2008; Radnička klasa ide u raj, Galerija RIMA, Kragujevac 2011; Ja volim Ameriku i Amerika voli mene, Aranđelovac 2012.
6 Šetajuća skulptura je poslužila kao predložak za Bajićev idejni projekat Mobilnog spomenika predviđenog za mesta na kojima su se odvijali petooktobarski događaji 2000. godine. Facciamo Finta di Niente korespondira sa instalacijom koju je umetnik prvi put realizovao na ovogodišnjoj izložbi u Galeriji RIMA.
7 Konsumationapparat, Fabrika Dout, Bretanja, Francuska 1992; Pozorišna skulptura, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd 2002-2003; Ja volim Ameriku i Amerika voli mene, Park Bukovičke banje, Aranđelovac 2012; Baštenski anđeo, privatni naručilac, Beograd 2011; Dunav, privatni naručilac, Slankamen 2014.
8 Privremene skulpture Štafeta i Parada, realizovane u okviru izložbe Završna proslava na prostoru Žitomlina u Beogradu 2011.
9 Марија Ђорђевић, „Уметници у Србији су фудбалери без стадиона“, разговор са Мрђаном Бајићем, Политика, Београд, 9. мај 2015.
10 Početkom januara 2015. godine Španac Pedro Ramos star 31. godinu preminuo je usled agresivne alergijske reakcije izazvane genetski modifikovanim paradajzom koji je pojeo za ručak. Doktori iz madridske bolnice Karlos III, u kojoj je Ramos umro, na konferenciji za novinare saopštili su da je uzrok smrti bio alergen koji se nalazi isključivo u morskoj hrani. Kako Ramos tog dana nije konzumirao morske proizvode izvrešana je analiza sastojaka njegovog poslednjeg obroka i potvrđeno je da su se spomenuti alergeni nalazili u paradajzu. Ovo je bilo prvo zvanično saopštenje i potvrda smrtnog slučaja izazvanog konzumacijom genetski modifikovane hrane.  (internet izvor: http://worldnewsdailyreport.com/doctors-confirm-first-human-death-officially-caused-by-gmos/)