NEMANJA NIKOLIĆ / 6-26. VI 2018.

Nemanja Nikolic kat uz tekstVelimir Popović

U RITMU NEDOVRŠENIH KRISTALIZACIJA

Čini se da je savremena teorija apstraktnog slikarstva često veoma zasićena svojom bogatom istorijom. Od Kandinskog preko kubofuturizma, lirske apstrakcije, akcionog slikarstva, minimalizma, postgeometrijske apstrakcije i imanentnih razmatranja metoda njegovog nastanka, mogu se locirati zakonitosti koje ove različite tendencije povezuju u izvesne razvojne linije. Unutar naznačenog zasićenja ove razvojne linije počinju da funkcionišu kao izvesne kristalizacije. Sa druge strane, geometrizacija apstraktnih vizuelnih obrazaca je uvek sadržala neku racionališuću tendenciju.

 U slučaju nove serije (post)geometrijskih apstrakcija Nemanje Nikolića pod nazivom Vanishing Fiction, proces racionalizacije perceptivnih obrazaca postaje intuitivan. Tačnije intuicija se ovde posmatra kao metod, ili preciznije rečeno kao vrsta programa. U ovom tekstu ćemo pokušati da pokažemo kako se ona realizuje kroz procese kristalizacije, što dovodi do nastanka slika o kojima je ovde reč.

Značenje reči od kojih je sastavljen naslov vodi nas dalje do interpretativnog modela putem koga je moguće shvatiti Nikolićevu seriju slika.

Ritam obično predstavlja neko ravnomerno kretanje koje svoju ravnomernost ostvaruje putem određenog logičkog obrasca, tačnije, on označava težnju da se uspostavi neki (maksimalno) pravilan raspored pokretnih slika, kroz odnos između naglašenih i nenaglašenih, dugih i kratkih sekvenci, kao i kroz njihove najrazličitije kombinacije. Međutim, kada Slobodan Šijan nazove svoj rad U ritmu Hauarda Hoksa ova reč poprima poetski karakter, čime se harmonizacija koju određeni ritam donosi određuje kao tendencija da se uspostavi određena celina sa precizno definisanom imanentnom logikom. Pošto se funkcija intuicije ovde poklapa sa funkcijom koju harmonizacija ima u kognitivnim procesima, možemo konstatovati da Nemanja dosledno prati Šijanov metod za uspostavljanje određenog ritma. On se sastoji u konzumiranju filma koje rezultira intuitivnim građenjem određenog piktoralnog ritamskog obrasca.

Ovde je značajno nagovestiti da se ritam u pomenutom primeru ne ostvaruje i na taj način harmonizuje unutar jednog medija, već u migracijama između različitih medija izražavanja. Stevan Vuković je taj proces na tragu Boltera i Grusina (Jay David Bolter i Richard Grusin) označio kao remedijacijski. Uprkos tome što je remedijacijski proces značajan za karakterizaciju ovog procesa, u cilju temeljnije analize ponuđenih slika korisnije je fokusirati se na intuiciju, odnosno na imanentnu realizaciju određenog vida izražavanja. Posledice ove odluke postaće vidljivije nešto kasnije.

Vratimo se sada na analizu značenja reči iz naslova. Naime, u filmu se iz određenog ostvarenog ritma izvodi montaža, dok se na dvodimenzionalnoj reprezentacijskoj plohi taj proces komponovanja izvodi kao slojevita kristalizacija. Kada na nekoj pravougaonoj površini poređamo frejm po frejm neke filmske sekvence ili jednostavno razvijemo filmsku traku, dobićemo podelu te površine na horizontalne ili vertikalne slojeve. Otuda se i ovaj tip kristalizacije može okarakterisati kao slojevit.

(Celovit tekst u štampanom izdanju)