RADOMIR DAMNJANOVIĆ DAMNJAN / 10.11-25.11.2015.

Damnjan katalogJeša Denegri
JEDAN PRIMER UMETNOSTI „PONAVLJANJA S RAZLIKOM“: ODNOS DAMNJAN+MANZONI

Davne 1976. godine Damnjan je uradio i na retrospektivi u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu 1986. izložio šest slika sa nazivom Un falso De Chirico i četiri Un falso Carrà, pod kojim nazivima krile su se replike najčuvenijih remek-dela dvojice velikih majstora italijanskog metafizičkog slikarstva. Da ne bi došlo do eventualne zabune, umetnik je slikanim autorskim pečatom potvrdio nameru koju je sproveo: ne radi se, naime, o navodnim originalima nego, sasvim evidentno, reč je o kopijama kao legitimnom produktu drugog umetnika. Bili su to tada, dakle sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, vrlo rani primeri operacija koje će potom poput citiranja, ponavljanja s razlikom, pravljenja replika, sa teorijskom podlogom strategija aproprijacije i simulacije, uskoro postati vrlo učestali postupci u umetničkoj atmosferi postmodernizma. Gotovo četiri decenije potom, Damnjan se prihvata još jednog, prethodnom koliko sličnog toliko i različitog poduhvata: uradiće desetine drvenih kutijica sa takođe drvenim oblikom jajeta u njima, kao i listovima hartije sa otiskom palca, sve to overeno autorskim pečatom s natpisom Un falso Manconi. Delujući decenijama u Italiji, Damnjan će dvojicu klasika prve polovine veka i jednog posleratnog neoavangardistu prihvatiti kao svoje umetničke prethodnike i zaželeće da im sa svoje strane izrazi već od pre potvrđeno istorijsko priznanje, ali je pri tome – što je, zapravo, suština ove njegove namere – ujedno ostvario i sopstvena dela koja postavljaju brojna vrlo provokativna teorijska, filozofska, ekonomska, najzad i etička pitanja o nastanku, izgledu, konceptu, značenju i statusu savremenog umetničkog čina.
Ko je (i zašto) Manzoni?
Pjero Manconi (Piero Manzoni,1933-1963) je vrlo krupno ime italijanske umetnosti u periodu „posle enformela“ (dopo l’informale), posthumno sa znatnom evropskom i svetskom reputacijom. Delovao je u Milanu između 1957-1963, sa Enrikom Kastelanijem (Enrico Castellani) osnovao je časopis i vodio galeriju Azimuth/Azimut. Osnovni ciklusi njegove produkcije i ujedno primeri umetničkog ponašanja jesu: Ahromi (Achrome), Izmet umetnika (Merda d’artista), Dah umetnika (Fiato d’artista), Krv umetnika (Sangue d’artista), Otisci palca (Impronte del pollice), Linije (Linee) različitih dužina, Žive skulpture (Sculture viventi), Jaja sa otiskom prsta (Uova con impronte), sve to sa jednom osnovnom idejom-vodiljom: na mnogobrojne moguće načine, u izgaranju koje će se neizbežno okončati preranom smrću u tridesetoj godini, pokazati i dokazati da delo i delovanje umetnika, njegovo sveukupno životno postojanje, moraju u potpunosti i do krajnjih granica da budu poistovećeni. Ostavio je, kao svoj umetnički credo, tekst „Slobodna dimenzija“ (Libera dimensione) u kojemu bitni pasus glasi:
„Aludirati, izraziti, predstaviti – to su danas nepostojeći problemi, bilo da se radi o predstavljanju nekog predmeta, činjenica, ideje... Slika vredi jedino ukoliko jeste, totalno jeste: ne treba reći ništa, treba samo biti. Dve netaknute boje ili dva tonaliteta jedne iste boje već su odnos stran značenju površine, jedinstvene, neograničene, apsolutno dinamične... Umetnička problematika koja se služi kompozicijom, oblikom, gubi svaku vrednost: u totalnom prostoru oblici, boje, dimenzije nemaju smisla. Umetnik je osvojio svoju potpunu slobodu: čista materija postaje čista energija; prepreke u prostoru, ropstvo subjektivnom poroku posve su slomljeni. Celokupna umetnička problematika je prevaziđena“.
O Manconijevom totalnom životnom i umetničkom sjedinjenju Argan je izneo sledeću definiciju:
„Manconi je eksperimentisao svime, kao bolesnik koji iskušava sve lekove, ne zato što veruje da će ozdraviti, nego zato da bi na samome sebi dokazao kako mu niti jedan od tih lekova ne može pomoći“.

O relaciji Manzoni-Gorgona-Damnjan
Damnjan je radove overene autorskim pečatom s natpisom Un falso Manzoni izveo po fotografijama objavljenim u katalogu Manconijeve retrospektive u Milanu 2014, ali je za ovog italijanskog umetnika znao znatno pre, između ostalog zahvaljujući kontaktima sa pojedinim pripadnicima grupe Gorgona na čiji je poziv Damnjan u Zagrebu juna 1962. priredio samostalnu izložbu popraćenu tekstom Matka Meštrovića u skromnom katalogu-pozivnici. Nedugo pre ovog događaja, Manconi je za svoj nažalost nerealizovani autorski broj anti-časopisa Gorgona pripremio tri predloga pod istovetnim nazivom Tavole di accertamento i to pod 1. sa slovima abecede, 2. sa otiscima palca, 3. sa linijom. Postoji, dakle, ceo niz podataka koji – posle više od pola veka – podsećaju na postojanje direktnih ili indirektnih relacija u trouglu Manconi-Gorgona-Damnjan, podstaknutih događajima u Zagrebu početkom šezdesetih godina prošlog veka. Možda čak Damnjanov rad Un falso Manzoni duguje svoju polaznu ideju ovim davnim ali i do danas još uvek nezaboravljenim okolnostima.

Šta su to „jestive skulpture“?
Godine 1960, jednoj od najplodnijih u svojoj kratkoj umetničkoj biografiji, Manconi između ostalih izvodi i akciju nazvanu „Potrošnja umetnosti“ (Consumazione dell’arte), održanu u Galeriji Azimut. Na pozivnici za ovu priredbu, sa podnaslovom „Pokretna javna potrošnja umetnosti gutanjem umetničkog dela“ pisalo je: „Pozivate se da u četvrtak 21.VI u 19 sati direktno sarađujete u potrošnji umetničkih dela Piera Manconija“. Tom prilikom Manconi je posetiocima ponudio, sa pozivom da ih na licu mesta pojedu, 40 kuvanih jaja sa otiskom umetnikovog palca, smeštenih u drvenim kutijicama. Ove „jestive skulpture“ (Sculture da mangiare) trebale su da ostvare „najdirektniji mogući odnos između umetničkog dela i njegovog posrednika“, a taj će odnos – smatra Manconi – biti zaista „najdirektniji“ ukoliko posednik sme i može da pojede ponuđeno mu umetničko delo. Pri tome, da ova kuvana jaja poseduju status legitimnog umetničkog dela, umetnik je garantovao obeleživši ih otiskom sopstvenog prsta, smatrajući da upravo takav otisak jeste ono jedino neponovljivo i nezamenjivo obeležje svakog čoveka ponaosob, dakle onaj jedini beleg koji jedno ljudsko biće ne može da podeli ni sa kojom drugom osobom na svetu.
Do danas ostale su – po tvrdnjama upućenih u ovu priču – sačuvane svega tri kutijice sa kuvanim jajima overenim otiskom umetnikovog palca, one pod brojevima 11, 21. i 34 (sva ostala jaja su, navodno, zaista pojedena na otvaranju pomenute izložbe). Da bi ih naknadno „umnožio“, sada kao replike pod nazivom Un falso Manconi, Damnjan se upustio u ovu vrlo intrigantnu operaciju kojom je zamislio da jednu davnu Manconijevu ideju, u naknadnoj obradi i kao sopstveno delo, ponovo učini prisutnom na savremenoj umetničkoj sceni.

U kontekstu „umetnosti prisvajanja“
Damnjanov postupak primenjen u seriji Un falso Manzoni uključuje se u problematiku „umetnosti prisvajanja“, pod kojim pojmom podrazumeva se upotreba ideje ili objekta postojećeg rada jednog umetnika uvedenih u koncept i formu novonastalog rada nekog drugog umetnika. Sve je to, uostalom, u istoriji moderne umetnosti vrlo dobro poznato i često primenjivano operativno iskustvo provereno i dokazano u brojnim strategijama postupaka aproprijacije. Ali način kako je ovaj postupak primenjen u ovom Damnjanovom primeru, u odnosu na druge primere „umetnosti prisvajanja“, zaista je osoben. Damnjan, naime, ne preuzima gotovi i nađeni izvanumetnički predmet i jednostavno ga – poput ready-made-a – proglašava umetničkim delom. On, dakle, ovde konkretno ne koristi pravo kuvano jaje, nego uz pomoć specijalizovanog saradnika – koji obavlja prethodne tehničke radnje izrade drvenih kutijica i oblika jajeta u drvetu – dovršava zamisao i izgled sopstvenog umetničkog dela. Nadalje, otisak Manconijevog prsta izveden je digitalno, kao što je i pečat sa natpisom Un falso Manzoni urađen na tome odgovarajući način. Sve ove operacije objedinjene su potom u unapred predviđenu celinu koja u konačnom stadijumu poprima svojstva punopravnog umetničkog objekta. Upravo takav proces invencije i realizacije novonastalog umetničkog dela na osnovama prethodnog, dakle Damnjanovog na osnovu Manconijevog, originalni je doprinos (ukoliko je pojam originalno u ovom slučaju uopšte primeren) ukupnom problemskom kontekstu „umetnosti prisvajanja“. Ovaj Damnjanov poduhvat unutar navedenog konteksta, pored ostalog, osoben je i zato jer je duhovit, zabavan, podsticajan za razmišljanje, jednom rečju je pozitivan, umesto da je ironičan, ciničan, zlonameran, zavidan, jednom rečju negatorski u odnosu spram svoga predhodnika. Ovaj Damnjanov rad, nadalje, podrazumeva spoznaju da niti jedno zaista uspelo savremeno delo i delo savremenog umetnika ne može da nastane i opstane mimo iskustva i znanja istorije umetnosti. Jer, danas najlucidnije umetničke prakse nastaju iz kreativne simbioze uma i mašte, koristeći se prebogatim zalihama davnog i nedavnog umetničkog nasleđa. A jednu od takvih mogućnosti Damnjan je pronašao u svom obraćanju Manconijevim invencijama pokazujući kako delo jednog umetnika oplođuje i nastavlja se u delu drugog, obezbeđujući time dalju cirkulaciju savremene umetnosti u njenim bezbrojnim i beskrajnim tokovima nezaustavljivog trajanja.