Nataša Antulov
VRIJEME KOJE PREOSTAJE / BITI SA UMJETNIČKIM DJELOM

U knjizi „This Life (Secular Faith and Spritual Freedom)“ autor Martin Haglund (Martin Hägglund) poziva čitateljke i čitatelje da razmisle o temeljnoj razlici između sekularne vjere i religije koja zamišlja život poslije smrti. Haglund tu razliku vidi u činjenici da život koji nema svoj konačan svršetak nije vrijedan življenja, konačna smrt je ono što nas čini živima i zainteresovanima za život koji vodimo. Sve do čega nam je stalo ograničeno je smrću. Ta vremenska ograničenost nužno nas tjera da sebi postavimo pitanje: šta ću učiniti sa svojim vremenom i je li mi osigurano dovoljno slobode da činim šta želim sa tim svojim vremenom? Iako Haglund u knjizi raspravlja sekularnu vjeru kroz razne religijske, filozofske i političke primjere, u njoj je dominantno prisutno pitanje vremena i načina na koje to vrijeme utiče na naše odluke i aktivnosti u životu. Tu se vjerovatno krije razlog zašto su umjetnice i umjetnici oduvijek bili u intenzivnom dijalogu s fenomenom vremena. Sekularna vjera posvećena je procesima i projektima koji će biti izgubljeni, neki će potpuno iščeznuti iz materijalnog svijeta, iz nekih ćemo iščeznuti mi, a neke ćemo dovesti u materijalni svijet tako da ne nestanu iz našeg sjećanja i pamćenja.

Radove Marije Šević mogla bih podijeliti na tri asocijacije: GLEDAM SLIKU KAO DA JE VIDIM PRVI I POSLIJEDNJI PUT – KOMODIFIKACIJA SLIKE – GLEDAM DRUGOGA KAKO GLEDA:

GLEDAM SLIKU KAO DA JE VIDIM PRVI I POSLIJEDNJI PUT
Kada se zateknemo ispred nečega što nas zapanjuje, nešto što u sebi utjelovljuje prošlost i budućnost, poput prirode, umjetničkih djela, arhitektonskih djela itd. svjesni smo toga ili da možda nećemo imati sličnu priliku vidjeti isti objekt tako skoro zato što se taj određeni objekt gledanja nalazi ili u drugom gradu, na drugom kontinentu ili će se objekt promijeniti sam po sebi, kao što je to često slučaj s, recimo, prirodom. U našem gledanju uvijek postoji iščekivanje promjene, pa čak i nas samih koji ćemo nakon nekoliko godina, izmijenjeni, stariji, s drugačijim životnim iskustvom svjedočiti nekom objektu ili kao što je slučaj na Marijinim slikama, nekom umjetničkom djelu. Ako uzmemo u obzir fragilnost našeg vremena što nam preostaje, i fragilnost naših života, motiv koji opsjeda autorku postaje izuzetno dirljiv.

KOMODIFIKACIJA SLIKE
Marija mi šalje imejlom da je na ideju za izložbu došla kada je 2017. godine u muzeju savremene umetnosti Palais de Tokyo u Parizu fotografisala djevojku koja je nekoga zamolila da je fotografiše ispred umjetničkog djela. Kaže mi da ju je na neki način zaintrigirala ta potreba da se osoba sjedini sa umjetničkim djelom tako da postane deo iste slike / fotografije. Možemo zamisliti da ta osoba, osim što želi imati uza sebe (recimo na mobilnom telefonu) fotografiju umjetničkog djela do kojeg joj je stalo ona/on se želi prisjetiti trenutka gledanja te slike gledajući sebe pokraj te slike. Situacija koja je, recimo, manje dirljiva od one prve nije nužno manje zanimljiva. U redu, možemo reći da se u većini slučajeva uistinu radi o komodifikaciji slike, odnosno o nekoj situaciji u kojoj osoba priželjkuje takvu fotografiju da bi je objavila, recimo, na Instagramu i na taj način pojačala svoj društveni status. Osoba na taj način pokazuje da joj je umjetnost važna, da ima izražen ukus za umjetnost ili nešto treće. S druge strane, može biti riječ o osobi koja želi zapamtiti umjetničko djelo s kojim se susrela i do kojeg mu/joj je stalo. Zanimljivo je da ponekad nije samo dovoljno da fotografišemo lokaciju koju želimo zapamtiti nego je potrebno da vidimo i sebe, svoje tijelo, svoj izraz lica, nešto što možemo prepoznati kao „ja u tom trenutku“. Na taj način preklapa se naše pamćenje slike, ali i pamćenje nas kako svjedočimo nekom trenutku, naše fizičke prisutnosti. Onda kada ta fotografija kao dokument postane slika, odnosno novo umjetničko djelo, u njoj se pojavljuju relacije koje onda uključuju nas koji gledamo sliku kroz pogled osobe koja je sliku naslikala / fotografisala imajući na umu da osoba/figura na slici pozira za neki sasvim drugi objektiv. Taj, eksplodirani pogled stvara sasvim drugačiji način promatranja ovih slika.

GLEDAM DRUGOGA KAKO GLEDA
Gledati drugoga a da taj drugi ne zna da je gledan, uvijek u sebi nosi teret ili lakoću voajerizma. Biti gledan bez znanja o tome da te jedan pogled dijeli od komunikacije neobično je stanje koje uvijek zbuni one koje neočekivano zatekne interes nepoznate osobe. U situacijama u kojima gledana osoba/figura pokazuje intenzivan interes za nešto što se nalazi pred njom, voajer ili u ovom slučaju autorka, voajerka ne gleda zapravo u osobu, već gleda u njen/njegov pogled. Kao što se u slikama Fransisa Bejkona (Francis Bacon) pojavljuje tzv. prateći subjekt, onaj koji uvijek prati figuru na slici i stvara određenu napetost oko odnosa na slici, u slučaju Marije Šević riječ je o mnogo mirnijoj atmosferi, bližoj upravo gotovo pomirljivom osjećaju prolaznosti vremena i odluci da se ovdje, na trenutak, zadržimo u nekome od naših vremena koja teku.

© Nataša Antulov, Galerija RIMA